OBRAZOVANJE je temelj našeg života

OBRAZOVANJE je temelj našeg života

Krenimo od jednostavnog pitanja: koliko od onog što smo učili tijekom dugogodišnjeg obrazovanja ikad upotrijebimo na radnom mjestu? U istraživanjima o tome anketirani se opredjeljuju za raspon između 8 i 12 posto. Dakle, smatraju da im je od svega što su učili u školama i fakultetima tek desetina bila korisna u životu.

Razgovarala: Josipa Celinić
Foto: Luka Mjeda

”Ako je čekić jedini alat koji imaš, svaki ćeš problem vidjeti kao čavao. Po analogiji, ja svakom čavlu koji vidim pokušavam naći čekić”, opisao se Velimir Srića, sveučilišni profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, i gostujući profesor na prestižnim svjetskim sveučilištima te konzultant. Zašto je, ne tako davno, obrazovanje nalikovalo na butik, dok danas sve više sliči konfekciji te kako to promijeniti, komentira Srića.

Obrazovanje je temelj našeg života. Što se uči, a što zanemaruje?

Krenimo od jednostavnog pitanja: koliko od onog što smo učili tijekom dugogodišnjeg obrazovanja ikad upotrijebimo na radnom mjestu? U istraživanjima o tome anketirani se opredjeljuju za raspon između 8 i 12 posto. Dakle, smatraju da im je od svega što su učili u školama i fakultetima tek desetina bila korisna u životu. Ta nas činjenica mora duboko zabrinuti. Postojeći obrazovni sustav očito ima problem kvalitete onog što stvara. Jer „poduzeće“ koje daje 10% upotrebljivog proizvoda i 90% „škarta“, nije ništa drugo nego veliki promašaj!

Što bi trebalo učiniti? Albert Einstein bi rekao da ne možemo riješiti probleme istim načinom mišljenja koji ih je stvorio. Dakle, prvi korak treba biti redefiniranje koncepta učenja. Najjednostavnije rečeno, valja učiniti pomak od birokracije prema inovaciji. Sadašnji sustav proizvodi poslušne birokrate, a ne poduzetne kreativce. Zato najkreativnija djeca imaju problema u školi i teško se uklapaju u sustav. Poznata je činjenica da je Albert Einstein bio najlošiji đak svojeg razreda iz matematike i fizike. Svoje je iskustvo komentirao izjavom da je pravo čudo što kreativnost uopće preživi u ljudi koji imaju formalno obrazovanje.

Slijepa ulica – obrazovanje

Sve jasnije postaje koliko je važno cjeloživotno obrazovanje. Postajemo li svjesniji činjenice da je u znanju ključ uspjeha?

Zabluda je da treba prvo petnaest godina učiti, a onda ići raditi. Danas vrijedi istina da počinješ učiti i raditi čim se rodiš, a prestaneš učiti i raditi onog dana kad umreš. Zato „cjeloživotno obrazovanje“ mora postati pojam koji se izjednačuje s pojmom „obrazovanje“. Poseban problem vidim u ideji da je cilj izobrazbe stjecanje kvalifikacija u čijem je fokusu ovladavanje stručnim znanjem i vještinama.

U realnom životu, uspjeh i rezultati nisu toliko korelirani sa stupnjem stručnosti koliko s kvalitetom osobnosti, razinom socijalnih vještina i emotivne inteligencije. Danas na svakom poslu u prvi plan dolazi sposobnost da prepoznamo osjećaje drugih ljudi, da znamo motivirati suradnike, da uspješno upravljamo međuljudskim odnosima. Radi se o osobinama koje se razlikuju od profesionalne kompetentnosti, ali su im komplementarne. Danas obrazovni sustav možda stvara stručnjake, ali ne proizvodi kompletne ličnosti.

Obrazovne institucije svoj posao vide kao proizvodnju automobila na pokretnoj traci. Ugradi učeniku potrebne obrazovne module i stavi ga na tržište rada. Tradicionalna definicija u njemu vidi profesionalca sa znanjem i vještinama struke što se garantira diplomom i postignutim obrazovnim stupnjem. Od takve se osobe u načelu očekuje znanje, marljivost i poslušnost.

Međutim, najbolji radnici gotovo nikad nisu osobe koje su najmarljivije učile, već pojedinci koje pokreće strast. Oni su u stanju raditi naporno, dugo i uspješno jer vole posao i u njemu uživaju. Zato ne čudi da su najuspješniji svjetski poduzetnici u pravilu nesvršeni studenti bez diploma. Bill Gates, Steve Jobs, Mark Zuckerberg, Richard Branson, Elon Musk i Ted Turner samo su mali dio dugačke liste.

Glavni razlog njihovog uspjeha nije u tome da su ganjali papirnate kvalifikacije nego su strastveno slijedili svoj san. Strast, kreativnost i inicijativa ključni su stvaratelji uspjeha, rezultata i ostvarenja. Obrazovni sustav koji se fokusira na formalne, birokratske ciljeve, a zanemaruje poduzetnički duh i emocije, dugoročno vodi u slijepu ulicu.

Najjednostavnije rečeno, valja učiniti pomak od birokracije prema inovaciji. Sadašnji sustav proizvodi poslušne birokrate, a ne poduzetne kreativce.

Birokracija je ”pojela” inovaciju

Koja je prava vizija obrazovanja koje bi trebalo biti dostupno svima?

Krenimo od par pitanja o postojećem obrazovnom sustavu: je li u promjenama brz i ofanzivan ili spor i defanzivan? Da li se u njemu nove ideje prihvaćaju ili uglavnom odbijaju? Sa stanovišta organizacije, je li sustav krut i stabilan ili fleksibilan i dinamičan? Poštuju li se u izboru ljudi formalni kriteriji ili vještine i osobnost? Je li idealan učenik poslušna ili nezavisna osoba?

Odgovorimo li pošteno na ta pitanja, shvatit ćemo da je to sustav u kojem je birokracija „pojela“ inovaciju. On stvara mentalitet koji traži i vidi rješenja onako kako su nas učili, a ne onako kako problemska situacija zahtijeva. Radi se o nekoj vrsti autocenzure, izazvane navikama i stavovima koje smo usvojili. Problem je širi od samog obrazovanja. Naime, od djetinjstva smo navikli da nam odgajatelji, suradnici, učitelji, roditelji i šefovi daju definiciju problema i sugeriraju način rješavanja.

Uvijek su nam govorili ŠTO trebamo raditi i KAKO to valja raditi. Zato teško vidimo probleme drukčije nego što je „normalno“, to nas sputava i čini „invalidima“ u uvjetima brzih tehnoloških i društvenih promjena.

Obrazovni sustav učenicima nudi rješenja, pristupe i teorije koje valja memorirati, a ne potiče ih na kritičko propitivanje, mentalni izazov i slobodno mišljenje. Njegova birokratska kultura ne stvara povoljnu klimu za ohrabrivanje iznimki, kršenje pravila, slobodu izbora, otvorenost duha i uma. Umjesto istraživanja, igre, izazova i slobode, sustav samo nudi disciplinu, red i pravila.

OBRAZOVANJE je temelj našeg života

Što je „škola za život“? I zašto se zna toliko malo o tom pravcu obrazovanja?

Škola za život morala bi, kako joj ime kaže, odgovarati na bitna životna pitanja i učenike spremati za svijet sutrašnjice u kojem će živjeti i raditi. A taj je svijet pun paradoksa. Medicina je toliko napredovala da više nitko nije potpuno zdrav. Država je toliko moćna da više nitko nije slobodan. Materijalno bogatstvo prati duhovna praznina.

Tehnološki napredak nam štedi vrijeme kojeg imamo sve manje. Raste broj stručnjaka i neriješenih problema. Mozganje pred knjigom zamijenili smo vegetiranjem pred ekranom. Imamo stotine Facebook prijatelja i nijednog pravog druga. Ponosno jedemo „zdravu hranu“, a puštamo da nam mediji truju duh. Sve je više informacija, a sve manje prave komunikacije.

Kad podučavam studente, stalno otvaram ovakve teme i potičem ih da razmišljaju o aktualnim problemima i izazovima. Prvi zadatak „škole za život“ je naučiti kritički i problemski misliti. Na svim razinama, škola za život mora davati praktična znanja i vještine koje će učenicima trebati sutra.

Najbolji radnici gotovo nikad nisu osobe koje su najmarljivije učile, već pojedinci koje pokreće strast. Oni su u stanju raditi naporno, dugo i uspješno jer vole posao i u njemu uživaju.

Poštenije tržište obrazovanja?

Možete li nam reći nekoliko riječi o važnosti kvalitetnog redovnog obrazovanja? Što bi trebali biti prioriteti?

Ne tako davno, obrazovanje je nalikovalo na butik, danas sve više sliči konfekciji. Svaki butik pokušava biti jedinstven, dok je konfekcija jedna drugoj nalik. To znači da obrazovanje gubi kreativnu jedinstvenost, a dobiva birokratsku bezličnost. Danas se sadržaj većine obrazovnih aktivnosti svodi na administrativne procedure, krute obrasce ponašanja i pravila. Stoga se sustav pretvorio u “proizvodnju” administratora, pedantnih sljedbenika i poslušnih izvršitelja, a ne majstora promjena, lidera i inovatora.

Međutim, nove tehnologije nude nove mogućnosti koje se nedovoljno koriste. Npr., postoje brojne platforme online učenja, „samoučenja“ na daljinu kao Coursera, edX i Udacity. Rezultat je stalno snižavanje cijena i povećana dostupnost obrazovnih sadržaja što snažno utječe na opću obrazovanost.

Online kursevi čine obrazovanje individualiziranim i istraživačkim. Umjesto da se prepuste nastavnicima i birokratiziranim sustavima koji nude ograničeni broj sadržaja, današnji studenti mogu se otisnuti u ocean znanja sami, birajući što, kada, koliko i kako žele učiti. Tako postaju istraživači koji ne samo da uče nove stvari, nego i uče na novi način.

Jednom prilikom ste istaknuli da je rješenje visokog obrazovanja dijelom i u poštenijem tržištu. Na što ste pri tom mislili?

Danas je škola rezultat državnog monopola i carevanja državne birokracije. To je pogubno jer više-manje sva naša zla i izvori gospodarskog, kulturnog i ostalih oblika kaskanja za razvijenim svijetom dolaze od države i slabog funkcioniranja njenih institucija. Svaki sustav bez prave konkurencije postaje truo i neefikasan. Treba nam pošteno tržište i u obrazovanju. To znači da učenici mogu birati izvore i mjesta učenja i obrazovanja prema kvaliteti, a ne prema ekonomskom statusu roditelja.

Kako bi „pošteno tržište“ pomoglo? Tako da se inzistira na kvaliteti i najtalentiranijim učenicima pruži izbor kroz, na primjer, izdavanje „vaučera“. To bi značilo da najbolji mogu birati koju školu ili fakultet će upisati, javni ili privatni, a njihove će troškove školovanja snositi država.

Naravno, najlakše je taj princip uvesti u visoko obrazovanje, ali zašto ne otvoriti proces „prema dolje“, sve do vrtića. Hrvatska je poznata po želji roditelja da investiraju u svoju djecu, a država treba stvoriti uvjete da to rade na reguliranom, pravednom i poštenom tržištu, a ne na bolesnom hibridu u kojem se miješa javni i privatni interes, na štetu korisnika, u ovom slučaju učenika i studenata.

Obrazovni sustav koji se fokusira na formalne, birokratske ciljeve, a zanemaruje poduzetnički duh i emocije, dugoročno vodi u slijepu ulicu.

Čarolija promjene

Što nedostaje obrazovnom sustavu, vizija, ambicija ili mogućnosti? Postoji li primjer obrazovanja koje podučava za realnu budućnost, za kreativnost i inovativnost, a ne za skoro zaboravljenu prošlost?

Mogu samo ponoviti da danas u Hrvatskoj (a nije puno bolje ni u većini susjednih zemalja) gradimo obrazovni sustav koji u fokus stavlja način razmišljanja administratora i afirmira birokratske vrijednosti. To je kao da gradimo branu koja će dugoročno spriječiti kreativnost, inovacije i nastanak promjena.

U bolju budućnost neće nas izvesti birokrati nego majstori promjena. Moramo obrazovati učenike da vole istraživati, inovirati, mijenjati i improvizirati. Obrazovanje budućnosti mora „proizvoditi“ osobe koje inspiriraju suradnike da sudjeluju u iskustvu ostvarenja snova, a ne samo administratore koji svoj posao prvenstveno vide kao borbu s problemima. Također, obrazovanje mora jačati sklonost poduzetničkom riziku i spremnost na konstruktivne konflikte.

Ukratko, u složenim vremenima raste potreba za kreativcima, promotorima novih vrijednosti, a ne za administratorima, borcima za očuvanje postojećeg stanja. Gradivo nije samo ono što se nalazi u udžbenicima, već čitav digitalni svijet oko nas, video-materijali, slučajevi iz prakse i primjeri. Ukratko, cilj obrazovnog sustava treba biti rastuća „proizvodnja“ drukčijih ljudi od onih kakve taj sustav stvara danas.

Vjerujete li da se prednost u današnjem obrazovnom sektoru može stvoriti nekim novim školama i drugačijim principima rada?

Već sam govorio o online učenju i potrebi cjeloživotnog obrazovanja. Umjesto da nakon 8+4+5 godina školovanja ulazimo u svijet rada, treba učenje nadopunjavati praksom barem od 15. godine života, cijeli život „raditi na sebi“ i skupljati ECTS bodove, ne samo kroz formalne programe. Također, važno je poticati na odučavanje od svega što više ne funkcionira. Što mislim pod tim?

Pogledajmo sljedeću priču. Učitelja Zena po imenu Nan-in posjetio je američki profesor koji se raspitivao o učenju te praktične filozofije. Učitelj ga je pozvao u goste i ponudio čajem. Napunivši šalicu svog gosta nastavio je točiti. Odgojen u duhu zapadnjačke higijene, profesor nije mogao gledati kako se čaj prelijeva iz tanjurića niz stol i kaplje po podu nego reče: “Puno je, više ne može stati”.

“Kao ova posuda za čaj”, odgovori mu Nan-in, “tako je i tvoja glava puna stavova, uvjerenja i pretpostavki. Ne mogu te učiti Zenu ako nisi spreman isprazniti svoju šalicu”.

Priča upozorava da je podjednako važno učiti i odučiti se. I sam obrazovni sustav treba redovito ispražnjavati svoju mentalnu «šalicu» od stavova, ideja i pristupa koji više ne funkcioniraju. Samo tako moći će je efikasno puniti novim sadržajima. Važno je učiti nova znanja kao što je važno odbaciti stara koja više ne vrijede jer su se okolnosti promijenile.

U bolju budućnost neće nas izvesti birokrati nego majstori promjena. Moramo obrazovati učenike da vole istraživati, inovirati, mijenjati i improvizirati.

Svijet može biti bolje mjesto

U brojnim ulogama koje obnašate kao svoje profesionalne zadatke, pišete i knjige. Od kud inspiracija za svo pisanje, pa primjerice i knjige ‘Kako postati pun ideja?’ Crpite li ideje iz svakodnevnog okruženja?

Moj životopis nije uobičajen i oduvijek sam nastojao graditi mostove i otkrivati sinergiju među različitim temama, idejama i pristupima. Zato su područja iz kojih sam učio bila široka i uključuju filozofiju, sociologiju, futurologiju, ekonomiju, politiku i posebno, informatičku tehnologiju.

Moj prvi magisterij bio je na FER-u iz automatizacije, drugi na jednoj od najboljih svjetskih menadžerskih škola u New Yorku, a doktorirao sam na temi informacijskih sustava. I moje konzultantsko iskustvo dolazi iz sfera menadžerske informatike, poslovnog savjetovanja, državne službe, političke prakse, znanstvenog istraživanja, nastave, pisanja romana i novinarstva.

Jedan aforizam kaže: ako je čekić jedini alat koji imaš, svaki ćeš problem vidjeti kao čavao. Po analogiji, ja svakom čavlu koji vidim pokušavam naći čekić, što se na kraju pretvori u knjigu, ima ih sad gotovo stotinu. Većina je znanstvena i stručna ali objavio sam i roman, zbirku poezije, knjigu političkih eseja, knjigu samopomoći „Život kao igra“, dječju slikovnicu, političku autobiografiju i stratešku monografiju „Hrvatska 2020“.

Rekli ste da je svaka promjena potencijalna čarolija. Koje konkretne alate za promjene smatrate da bismo trebali uvesti/koristiti i u obrazovanju, obveznom ili cjeloživotnom?

Treba se usuditi istraživati i eksperimentirati. Također, treba se igrati. Ja najradije predajem „Upravljanje inovacijama“ jer tada radimo i jedno i drugo. Zapadnjački modeli obrazovanja mnogo bi mogli naučiti od „Istočnjaka“ jer danas najbolje obrazovani pojedinci dolaze iz Azije.

Jedan od njihovih učitelja po imenu Benkei četrdeset se godina bavio obrazovanjem i osnovao školu za problematične učenike, neku vrstu otpadnika. Primao je i dječake i djevojčice i davao im potpunu slobodu. Ako su željeli učiti, dobro. Ako nisu htjeli, opet dobro. Mogli su raditi što žele, osim ograničavati slobodu drugih. Najgora djeca dolazila su iz strogih škola.

Trebalo im je šest mjeseci da ispucaju srdžbu i odbojnost koju su tamo naučili potiskivati. Bunili bi se i borili protiv sustava, no kad bi preboljeli tu odbojnost, svi su htjeli učiti, posebno jer su mogli pratiti samo predmete koji su ih zanimali. Nakon nekog vremena svi bi se preobrazili i brzo napredovali. Mnogi  roditelji bojali su se poslati djecu u takvu školu govoreći: Kako ćete ih obrazovati bez discipline? Morate ih poučavati i voditi.

Benkei je uspjeh objašnjavao ovako: svako dijete ima anđela u sebi. Naši pokušaji da ga oblikujemo pretvaraju tog anđela u vraga. Djeca koja dolaze u moju školu mali su vragovi, mrze svijet, destruktivni su, bezobrazni, lažu, kradu, zlovoljni su. Za šest mjeseci postanu sretna, zdrava djeca koja više nikad ne rade ništa loše.

Kao Benkei i ja sam optimist, vjerujem da su, kad se rode, sva djeca dobra. Ono loše o životu, nažalost, nauče u školi, od medija, na ulici ili u porodici. Tamo ima previše nasilja, uskogrudnosti, agresije, materijalizma, zavisti, karijerizma, korupcije i nepotizma, a premalo vrlina poput znatiželje, zaigranosti, suosjećanja, iskrenosti, poštenja, spremnosti na suradnju i tolerancije. Promijenimo li školu prema idejama o kojima smo razgovarali, svijet može biti puno bolje mjesto nego što je danas.

Tags:

  • Show Comments (0)

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Ads