Umjetnička CRTA/PLJUSKA današnjem društvu

Umjetnička CRTA/PLJUSKA današnjem društvu

Umjetnička crta – koreograf, plesač, autor, performer, egzibicionist, ali prije svega umjetnik koji kroz svoje predstave propitkuje svijest današnjice, kritizira lažni moral, te ulazi u srž problema kroz pokret, kroz ples.

Razgovarala: Vedrana Prevendar
Foto: Petar Santini, Sanjin Kaštelan

Bruno Isaković završio je studij suvremenog plesa u Amsterdamse Hogeschool Voor De Kunsten u Amsterdamu 2009. godine, nakon čega je postao član Studija za suvremeni ples u Zagrebu. Umjetnički je direktor međunarodnog festivala Sounded Bodies koji se svake godine održava u Zagrebu, te redovno vodi plesne radionice i škole plesa. Dobitnik je nekoliko stipendija i nagrada i to na međunarodnom Solo Dance Festivalu u Budimpešti, a 2016. je osvojio titulu najboljeg koreografa u Hrvatskoj za svoju predstavu Nečastive.

Plesom ste se počeli baviti još kao srednjoškolac, je li to bila ljubav na prvi pokret? Jeste li već tada znali da će Vam ples obilježiti karijeru?

U ples sam ušao relativno kasno i tada mi je bio ventil i prostor (samo)otkrivanja i svojevrsna potreba pa nisam razmišljao na način da bi mi to postala karijera, ali imao sam tu sreću da mi se umjetničko područje koje me čitavog ponijelo počelo sve više otvarati i oblikovati kao umjetnika. Na koncu, pred takvim snažnim osjećajem pripadanja plesu i nisam onda više, na neki način, imao izbora osim da kroz suvremeni ples odrastam te da u njemu i dalje uživam.

Ono što je najljepše u svemu jest da ples kao umjetnost nudi neiscrpan izvor kontinuirane inspiracije, drugačije perspektive, istraživanja, propitivanja i svega što me kao umjetnika intimno zanima.

Umjetnički ste direktor međunarodnog festivala Sounded Bodies koji se svaku jesen održava u Zagrebu, a ove godine održao se 10.-12. listopada u prostorima Zagrebačkog plesnog centra i Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Možete li nam reći nešto više o tom festivalu, po čemu je specifičan?

Festival je nastao prije nekoliko godina sa željom da se otvori dodatni prostor suvremenim plesnim umjetnicima koji su svojim radom usmjereni ka specifičnom području dodirnih točaka između plesa i zvuka i kreativnim načinima na koje se taj prostor može u praksi istraživati ili pak izlagati pred publikom.

Sounded Bodies festival mi je također omogućio da promatram rad drugih umjetnika i drugačijim očima, kroz kuratorsku prizmu koja ima na umu slaganje festivalskog programa u koncentriranu cjelinu s ciljem širenja horizonata razumijevanja uobičajenog i očekivanog.

Stoga je festival kao takav zapravo jedno sigurno mjesto koje potiče eksperimentiranje s različitim načinima pristupanja umjetničkoj formi, a to je upravo ono što mi se čini da je umjetnicima potrebno, dopustiti da se upuste u dubine vlastite umjetničke prakse i otkrivaju načine kojima sve mogu izraziti slutnju kreativnosti koju neka ideja potencijalno nosi u sebi.

Iz vlastitog umjetničkog iskustva mi je jasno da je baš takav pristup ono što omogućuje razvoj osobnog umjetničkog potpisa i rada, a posredno i umjetničkog područja bez obzira na umjetničke kategorije.

Umjetnička CRTA/PLJUSKA današnjem društvu

Popis Vaših autorskih projekata je zbilja pozamašan, neki datiraju još iz 2005. godine, a među najpoznatijima u Hrvatskoj i svijetu je solo plesna predstava Nečastive iz 2013. godine, koja je kasnije prerasla u ansambl. Predstava je izvedena skoro 30 puta na 5 kontinenata, od New Yorka, Tokija, Londona, preko Sao Paula do Hobarta. Zašto su baš Nečastive postigle toliki uspjeh za koju se tražila karta više?

Predstava Nečastive mi je otvorila mnogo mogućnosti. Projekt je počeo kao solo izvedba kojom istražujem tenzije i relaksacije u tijelu koje nastaju najobičnijim disanjem te na koje načine ti ciklusi utječu na pokret.

Predstava je svojevrsna studija tijela koje naoko miruje i koje kao izvođač izlažem publici ogoljeno i na tih nekoliko vrlo jednostavnih točaka grade se značenja i odnosi. Publika je promatrač, ali i ja promatram publiku i prolazimo kroz opća pitanja estetike, očekivanja od izvedbe, pozicija moći pa do specifičnih pitanja povjerenja, empatije i supostojanja.

Mislim da je upravo zbog svoje jednostavnosti ova predstava naišla na rezoniranje na koje jest, a meni je omogućila da iste principe zatim postavim pred publiku u nekoliko verzija predstave: sa solo izvođačem koji nisam ja, s dvoje plesača i na kraju s njih jedanaest.

I svaka od tih verzija je otvarala nova značenja i otkrivala nove slike i asocijacije. Taj proces mi je bio izuzetno bitno iskustvo, a i izvođenje ovako jednostavne predstave u raznim zemljama pokazalo je kako sama prizma doživljavanja golog tijela u drugačijim kontekstima i mentalitetima, dobiva konotacije koje originalna predstava u Hrvatskoj nije mogla imati.

Pa je tako ona doživljena u Japanu, gdje je golotinja u javnim kazalištima zabranjena te sam je morao izvoditi u privatnom kazalištu, kao vrlo radikalna u osnovi, a publika ju je čitala kroz tradiciju butoh plesa, da bi je peruanska ili brazilska publika gledala kroz filter mitologije i starih kultura, a talijanska publika je u svakoj sceni iščitavala Caravaggia.

To su iskustva, koja pri stvaranju predstave u Hrvatskoj, nisam mogao predvidjeti i ona su me poticala da predstavu i dalje razvijam upravo, kako sam i rekao, svojevrsnu studiju tijela – u različitim društvenim kontekstima u kojima se tijelo nudi publici.

Koja je predstava ili performans Vama osobno najznačajniji, koji je na Vas možda ostavio najviše traga u Vašoj dosadašnjoj karijeri?

Ne bih rekao da postoji specifična predstava već autori i autorice u čijem se radu, istraživanju, performansu i odnosu s publikom očituje velika pažnja i posvećenost tom ritualu kazališta. Za mene taj ritual predstavlja prostor pojačanog intenziteta u kojem se doživljaji produbljuju te se time i potiču transformacijska iskustva kako za publiku tako i za izvođača.

Kada me obuhvati snažna povezanost s nekom predstavom koju gledam, tada gubim dojam da sam ja samo još jedan par očiju u publici već da smo svi dio tog trenutka koji je mogao biti izgrađen upravo tim suodnosom, a to je također i moć zajedništva u izvedbenoj umjetnosti koja me uvijek ispuni zadovoljstvom.

Tako za primjer mogu navesti Jeanine Durning kao izvođačicu čiji autorski rad uvijek ostavi duboki dojam na mene. Gledajući njene izvedbe i prisutnost na sceni koja je doista dragocjena i rijetka – ja istovremeno kao gledatelj ali i kao izvođač od nje učim. To su ti prostori intenziteta i povećani doživljaji koji ostaju duboko urezani u moju svijest te imaju odjek i u mojem autorskom i pedagoškom radu.

U jednom Vašem intervjuu sam pročitala da Vas je udarac bejzbol palicom na prvom Zagreb Prideu nagnao da otputujete u Nizozemsku na studij suvremenog plesa, daleko od konzervativne Hrvatske, te je taj čin jednim dijelom bio bijeg od problema, a s druge strane Vam je otvorio vrata u neki novi svijet umjetnosti koji krši pravila i norme i koji Vam omogućuje upućivanje kritike društvu u kojem živimo. Unatoč perspektivnoj profesionalnoj budućnosti koju ste si po završetku studija mogli osigurati u Nizozemskoj, ipak ste se vratili u Hrvatsku radi realizacije vlastitih projekata. Vjerujete li da će se stanje u Lijepoj našoj promijeniti nabolje i koliko Vaši performansi zapravo imaju utjecaja na svijest građana i političara kojima su oni upućeni? Vidite li pomak?

S ovim odmakom bih rekao da me ta bejzbol palica zaista potjerala iz Hrvatske i da su mi Nizozemska i tamošnji studij bili odmak koji mi je tada bio potreban da bih se mogao vratiti u Hrvatsku i u njoj nastaviti živjeti i raditi bez straha da će me ona ugušiti. Odnosno, znam da sam se vratio s uvjerenjem da me hrvatska stvarnost neće slomiti.

Iz istog tog impulsa snage koji sam otkrio u sebi mogu i danas biti u Hrvatskoj, raditi predstave i, pogotovo, performanse koji se mogu okarakterizirati kao angažirani, koji dotiču teme ljudskih sloboda, umjetničkih sloboda, građanskog dostojanstva.

Hrvatska je napravila ogroman korak od onog prvog Zagreb Pridea, i to je neosporno, ali istovremeno dijeli sudbinu mnogih zemalja koje trpe snažan val neokonzervativizma koji ne samo da koristi svoje klasične diskurse temeljene na širenju straha od “drugih”, već prepoznaje i umjetnost kao polje vlastite borbe.

Stoga su sve češći slučajevi i pokušaji zabranjivanja umjetničkih sloboda ili određivanja prihvatljive i neprihvatljive umjetnosti. Tu vrstu drskosti odlikuje ovaj neokonzervativizam  kojem svjedočimo i, naravno, da će u konačnici on izgubiti svoj okršaj s artom, ali je važno da dok se to zaista i ne dogodi, ne izgubimo umjetnost samu.

Umjetnost i njena sloboda su za mene srž slobodnog društva, kao što su to i slobodni mediji i poštivanje ljudskih prava i siguran sam da postoji dovoljna svijest u Hrvatskoj da se to zadrži. I obrani.

Umjetnička CRTA/PLJUSKA današnjem društvu

Pripremate li kakve nove projekte i kada možemo očekivati hrvatske premijere?

Nastavljam suradnju s Mijom Zalukar s kojom sam pokrenuo umjetničku organizaciju “Malo sutra” kroz koju djelujemo od kraja 2017. godine. Sljedeće proljeće započinjemo s radom na novom projektu koji će se izvesti u više faza, kao dva odvojena sola i kao duet.

Namjera nam je kroz istraživačke plesne radionice razotkrivati kompleksne odnose između znanja, moći, roda, umjetnosti i proizvodnje u suvremenoj plesnoj praksi kroz prizmu rodne (ne)ravnopravnosti, feminističku i queer teoriju, ljudskih prava, nenasilne komunikacije.

Želimo istražiti dinamike koje se javljaju upravo zbog kompleksnosti roda u širem društvenom kontekstu. Prve izvedbe će se moći vidjeti krajem proljeća u Zagrebačkom plesnom centru, a drugu fazu projekta ćemo predstaviti na jesen.

Do tada ćemo nastaviti s izvedbama naših dosadašnjih projekata. S duetom Odjednom odasvuda putujemo u Buenos Aires, a ja ću u prvom mjesecu raditi s umjetnicima u Buenos Airesu na argentinskoj verziji naše posljednje koautorske predstave Shake it off.

Tags:

  • Show Comments (0)

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Ads