Interliber za sve

Kad bi se urednici  direktori razdragano opustili i posvetili se ostvarivanju vlastitih ideja, umjesto da se štite od drugih, skrivaju prave namjere i nastoje biti brži od ljute konkurencije. Počinje Interliber.

Piše: Sandra Pocrnić Mlakar
Fotografija: Dhar media

Jednom godišnje utihnu naricanja nad propašću knjige u Hrvatskoj, prekida se kuknjava izdavača i knjižara, prestaju žalopojke profesora i intelektualaca da kod nas nitko ne čita i počinje – Interliber. Treba se predstaviti u najboljem svjetlu, ponuditi, prodati, utržiti jer Interliber je jednom godišnje, a na tu petodnevnu sajamsku priredbu posvećenu knjizi nagrne više od stotinu tisuća (!) posjetitelja. Gužvaju oko štandova, upijaju informacije o novim knjigama i kupuju knjige koje su željeli cijele godine pa su čekali sajamski popust ili pak knjige koje su prikladan dar za Božić i Novu godinu. Takav kakav je, Interliber svake godine otkriva najslabije točke hrvatskog nakladništva – slab protok informacija o novostima i previsoka cijena knjige za osiromašene kupce. Ali otkriva i najjaču snagu zbog koje se knjiga u Hrvatskoj još drži – a to je zlatna publika. Sa svih strana entuzijastično se dolazi na središnju sajamsku priredbu posvećenu knjizi, traže se najdraži naslovi po povoljnijoj cijeni, razgledavaju noviteti, prognoziraju hitovi. Unatoč besparici, medijskoj blokadi knjige i propasti knjižarskih lanaca zbog neisplativosti.

Povezati resurse

Ne znamo, nismo nikad probali, ali bilo bi zanimljivo vidjeti kakvi bi se učinci postigli kad bi se svi resursi povezali i skladno usmjerili prema razvoju branše, scene, naklada i autora. Kad bi se urednici  direktori razdragano opustili i posvetili seostvarivanju vlastitih ideja, umjestoda se štite od drugih, skrivaju prave namjere i nastoje biti brži od ljute konkurencije. Sva ta silna energija koju guta strah mogla bi se usmjeriti poslovna politika borbe svih protiv svih nije dobra ni za koji biznis, pa zašto barem u nakladništvu ne pokušati za promjenu zaveslati u istom smjeru?

U vrijeme sajma knjiga u Frankfurtu, veliki i ugledni Frankfurter Allgemeine Zeitung (čija je svakodnevna naklada, prema Wikipediji, 380.000 primjeraka) tiska posebno, svakodnevno  izdanje koje se dijeli na ulazu u prostor sajma. Kod nas je jedino sajamsko glasilo na webu, pod izgovorom da se novine ne isplati tiskati. Dok svaki trgovački lanac ima besplatno tjedno glasilo koje dostavlja u svaki poštanski sandučić, ne bi li središnja sajamska priredba posvećena knjizi mogla imati barem godišnjak?

2. Program sajma je slaba točka i već desetljećima vreća za boks kritičarima. Kao da je lakše kritizirati nego okupiti uredničke glave književnih portala i časopisa i namijeniti im prostor koji bi, uzajamno promotivno, mogli ispuniti svojim dosad nerealiziranim idejama. U Booksi, Kvaki, H-Alteru, Modernim vremenima moglo bi se naći i ideja i resursa za tribine, razgovore, kritike, predstavljanja, uredničke preporuke i top-liste.

Tramvaji za Novi Zagreb za vrijeme Interlibera obično voze okićeni plavim zastavicama s logom ZV, a istaknuti su i plakati na frekventnijim lokacijama. Zato nije neizvedivo da se program sajma, ili barem pokoji bookmarker, u vrijeme sajma nađu i na stolovima kafića u Centru, Medveščaku ili Dubravi.

4. Školska knjiga imala je proteklih godina i u svojim knjižarama prodajnu akciju, podsjećajući plakatima kupce da Interliber nije samo na Zagrebačkom velesajmu.Publika vjerojatno ne bi imala ništa protivkad bi i (pre)ostale knjižare prihvatile običaj prigodnog sajamskog sniženja.

Najtraženiji prateći sadržaj sajma je, naravno, sajamska kobasica iz kotlovine, a odnedavno sve hrabrije niču i vegie-kiosci. Urbana i globalizirana gastronomska ponuda iz Tesline i Tkalčićeve – wrapovi, burrito i salate – zacijelo bi imali klijentelu i na sajmu, osobito vikendom kad stiže najveći broj posjetitelja izvan Zagreba.

6. Noćenja za poslovne ljude ili publiku dostupnija su otkako se Zagreb naviknuo na turiste, pa je i Interliber prilika za čvršće povezivanje dva Zagreba – Novog i starog.

Mrežu „Čitaj knjigu“ prati više od 350.000 čitatelja, ali dok blogovi posvećeni knjigama cvatu, u mainstream medijima knjiga je na lošem glasu. Još u osvit našeg mahnitog kapitalizma ozloglašena je kao dosadna i nekomercijalna, ubojica naklade i otrov za publiku željnu senzacija kojoj je trebalo nametnuti potrošački tempo. Sad, kad su se naklade tiskanih medija ispuhaleunatoč svakodnevnim spektaklima – a za strmoglavljenje ovaj put doista se ne može okriviti knjiga – možda bi bilo dobro razmisliti o povratku prokušanim načinima odgajanja građanske publike zabavnoedukativnimknjiškim podizačima naklada – a to su romani u nastavcima, popularnažanrovska literatura i stripovi.

8. Televizija ne voli knjigu, čak toliko da jedno vrijeme nije dopušta lani da se knjiga pojavi u kadru kako izdavač ne bi prodao kojiprimjerak više. Izdavači su se prilagodili, neki hipertrofirali, drugi preživjeli i pokazalo se da je zbog tv-bojkota knjige zapravo više patila televizija nego knjiga. Pravi je izazov smisliti televizičan način za predstavljanje knjige. Čak toliki da ga televizija (nijedna!) nikako ne prihvaća.

Mjesec hrvatske knjige, koji završava Interliberom, a obilježava se u svim knjižnicama, prilika je za češća gostovanja pisaca, turneje i predstavljanja jer u listopadu i studenom gradske knjižnice imaju nešto više novca za tu namjenu. Gradovima je posjet svakog, a osobito uglednog pisca, dobra prilika za promociju, pa bi Mjesec hrvatske knjige u hrvatskoj provinciji mogao biti inspirativniji i utjecajniji nego u kulturnim centrima, gdje su cijele godine događanja češća. Dovoljnoje samo malo obratiti pažnju na događanja na književnoj sceni, kako bi se izabrali autori, naslovi i sadržaji koji će ne samo zanimati publiku knjižnica, već i privući novu, tako da nam hrvatske knjižnice ne zjape prazne.

10. Dok se navikavamo na tržište na svim područjima, pa i na književnom, kritičari su nam potrebniji nego ikada. Između krajnosti valja i ne valja, mnogo je više od pedeset nijansi sive, stoga bi književna kritika trebala davati smjernice kako bi svaka knjiga stigla u prave ruke. Paako se ne očekuje da, primjerice, političari ilibankari budu volonteri i entuzijasti koji ulažusvoje znanje i vrijeme u kolektivni boljitak, zašto očekivati entuzijazam od književnihkritičara i podrazumijevati da će oni pisatisamo iz ljubavi i zbog odgovornosti prema jeziku, pisanoj riječi, kulturi i civilizaciji?

Tags:

  • Show Comments (0)

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Ads