BELETRA – Izazovi razvoja domaćih autora

beletra-izazovi-razvoja-domaćih-autora

Beletra, izdavačka kuća koja je okupila desetak domaćih autora u samo posljednjih godinu dana objavila je niz naslova utirući put svima koji će tek kročiti na hrvatsku scenu – knjige, a ne književnosti – kako kaže Sandra.

Razgovarala: Lea Brezar
Foto: Dhar media

Hrvatska književna scena ima nekoliko velikana brendiranja, uglavnom su to velike tvrtke koje na tržište donose trendove već niz godina. Noviteta u svijetu književnosti uvijek ima, ali na hrvatskom tržištu prednjače strani autori i izdavači.

Mnogo smo se puta dosad osvjedočili kako se hrvatski autori ne čitaju dovoljno, a prema nedavnom istraživanju, napravljenom u povodu Mjeseca hrvatske knjige pokazalo se upravo to – Hrvati radije čitaju prijevode stranih autora – u brojkama to je 26% u odnosu na 46%.

Učestalo se čuje kako hrvatski izdavači radije biraju strane naslove jer se lakše prodaju, ili pak uopće nemaju strategiju razvoja objavljivanja hrvatskih autora. Zašto je to tako i čega se izdavači boje, možemo samo pretpostaviti.

No, u tom moru nakladnika jedan nam je dakako zapeo za oko, upravo stoga što unatoč trendovima u Hrvatskoj, izabire „kršenje pravila“ i objavljuje knjige isključivo hrvatskih autora, daje krila onima koji tek počinju svoj let, te odgaja čitatelje da posežu za njima.

 

beletra-izazovi-razvoja-domaćih-autoraBeletra, izdavačka kuća koja je okupila desetak domaćih autora u samo posljednjih godinu dana objavila je niz naslova utirući put svima koji će tek kročiti na hrvatsku scenu – knjige, a ne književnosti – kako kaže Sandra.

Sandra Pocrnić Mlakar po struci je psihologinja, dugogodišnja novinarka, zatim urednica, nakon čega je kročila u poduzetničke vode, ako nas pitate, prilično smjelo.

„Hrvatski autori afirmiraju hrvatsku pamet“, izjava je iza koje stoji ova izdavačka heroina, a zašto kažemo heroina, pročitajte u intervjuu.

Iza Vas je više od deset godina u svijetu izdavaštva. Radili ste kao urednica u Profilu te ste tržištu predstavili imena poput Mirjane Krizmanić, Ljubice Uvodić Vranić, Inge Lalić itd. Koja je bila ideja vodilja prilikom stvaranja te biblioteke?

Serija domaćih priručnika počela se zapravo spontano formirati. Kad sam došla u Profil 2007. godine, primijetila sam dosta stranih priručnika, a ja sam još sa studija psihologije znala da naši psiholozi znaju više od stranih priručnika.

Uz to, prije Profila, radila sam u ozbiljnim tjednicima i mjesečnicima kao što su Lider i Doktor u kući, a i sudjelovala sam u pokretanju nekoliko tjednika i mjesečnika devedesetih i početkom dvijetisućitih. U tim redakcijama surađivala sam s mnogim domaćim stručnjacima, psiholozima i liječnicima, koji su priželjkivali jednog dana objaviti knjigu.

Nakon takvih iskustava, stvaranje knjiga domaćih autora bilo je i pravi izazov. Strane knjige, naime, k nama dolaze uređene, pregledno prelomljene i sjajno ilustrirane, s raskošnom opremom i popratnim tekstovima, a rukopis domaćeg stručnjaka jednako se tako može urediti i plasirati. Pokazalo se da sam bila u pravu jer je publika odlično prihvatila priručnike autorica koje ste nabrojili, kao i serije knjiga liječnika dr. Lejle Kažinić Kreho i dr. Roberta Torrea.

Zašto ste osnovali izdavačku kuću Beletru?

Klasična hrvatska priča – dobila sam otkaz poslije pedesete i vlastito poduzeće bilo je jedini način da nastavim baviti se knjigama i uređivanjem.

Jedan kolega, otprilike mojih godina, čestitao mi je kad sam pokrenula firmu, pa sam ga sasjekla pitanjem: „Zar je to za čestitati? Zašto vi ne osnujete svoju firmu i ne krenete ispočetka?“ Bila sam puna gorčine zato što moram sve sama raditi. Ali sad mi je drago zbog te odluke, čini mi se da je prošla početnička kriza.

Meni je izazov razvijati domaće autore i ostvarivati njihove potencijale. Štoviše, čini mi se da najviše volim pronalaziti autore koji nikada ranije nisu objavili knjigu, a imaju velik razvojni potencijal.

„Hrvatski autori afirmiraju hrvatsku pamet“, Vaša je izjava. Nije li to ujedno i Beletrina misija?

Da, izgleda da jest, jer nemam nikakvu želju prevoditi strane knjige. Puno je kod nas izdavača koji se bave prijevodima i nema doista nikakve potrebe da svi iščitavamo strane top-liste i utrkujemo se tko će prije zgrabiti vodeći naslov. Meni je izazov razvijati domaće autore i ostvarivati njihove potencijale.

Štoviše, čini mi se da najviše volim pronalaziti autore koji nikada ranije nisu objavili knjigu, a imaju velik razvojni potencijal. Tipkovnica i Internet puno su toga promijenili, puno se piše, proizvodnja knjiga postala je dostupnija i jeftinija, a sve te promjene nakladništvo treba pratiti.

No, od svih takvih tehničkih razloga, važniji su psihološki razlozi za razvoj domaćih autora – naše priče možemo pisati samo mi sami. Mi najbolje poznajemo našu situaciju i znamo je razriješiti bolje od bilo kojeg stručnjaka izvana. Pisanje je oduvijek jedan od načina da svoju situaciju bolje razmotrimo i shvatimo, a danas je i vrlo važan komunikacijski kanal za razmjenu iskustava i upoznavanje tuđih sjećanja, snova i razmišljanja.

beletra-izazovi-razvoja-domaćih-autora

Objavljujete isključivo hrvatske autore te ste mnogima dali krila u svijet književnosti i knjige. Tko su autori koje Beletra objavljuje? Kako ih birate?

Nema pravila. Neki mi se autori sami javljaju, druge nagovaram da objave knjigu, nečiji rukopisi svide mi se na prvi pogled, druge duže proučavam i razmatram. Autori su svuda oko nas i mogu se pronaći na nezamislive načine.

Upravo sam, primjerice, objavila knjigu humoreski Zlatka Erjavca „Žene vole pametne muškarce“, koju je počeo uređivati naš neprežaljeni zajednički prijatelj književnik Robert Roklicer. Svaka knjiga ima svoju priču i svaka je drukčija, a autori pogotovo. Svaki je autor poseban i traži poseban pristup, a kad se proizvodi knjiga dijelom je to rad na rukopisu, a dijelom rad s ljudima, jer puno je tu razgovora i dogovora. Knjige se ne mogu proizvoditi po šabloni i kao na traci.

Zašto birate žanrovsku književnost?

Žanrovski pisci pišu za publiku, a sa svojim iskustvom uređivanja novina znam da i domaći pisci mogu napisati tekst koji se čita u nakladama od više desetaka tisuća, a ne u nekoliko stotina primjeraka, koliko su kod nas naklade knjiga. Pogledajmo, uostalom, prijevodnu literaturu u našim knjižarama – koliko je žanrovskih naslova među prijevodima?

Moramo znati da uvozimo knjige iz razvijenijih kultura koje imaju jaku izdavačku industriju i mnogo naslova među kojima su onda neki i vrhunski, ali ni blizu ne svi.

Englesko govorno područje, s kojeg se najviše prevodi, proizvodi goleme količine potrošne literature, prolaznih hitova koji se pišu za publiku, bljesnu i padnu u zaborav ako se po njima ne snimi film. I ne moramo biti majstori prevoditelji da bismo vidjeli kako nije nikakva mudrost pisati takvo štivo namijenjeno publici.

Pisanje je oduvijek jedan od načina da svoju situaciju bolje razmotrimo i shvatimo, a danas je i vrlo važan komunikacijski kanal za razmjenu iskustava i upoznavanje tuđih sjećanja, snova i razmišljanja.

Na svjetskoj književnoj sceni definitivno prednjače ljubavni romani koji donose najviše profita. Slična se stvar događa na hrvatskom tržištu – žanrovi pobjeđuju. Zašto žanrovi nisu prihvaćeni od književne kritike?

Čim se literatura proizvodi brzo i u velikim količinama, književna kritika u nju neće zaviriti, a najviše od svega kritičari preziru ljubiće. Nije pritom zanemarivo što ljubiće pišu žene, ali pretpostavimo za ovu priliku da to nije presudno. Književnost će, doduše teška srca, obgrliti kakav horor, znanstveno-fantastični roman ili krimić, ali ljubić nikada.

Sretan kraj književnost smatra sladunjavim porazom, a zašto je to tako možda ni sami književnici ne znaju. Ali, svaka priča teži svome kraju, katarzi, razrješenju, a ako maštamo i sami izmišljamo priče, zašto onda ne bismo imali kraj kakav želimo?

Ali ne, sretan kraj je u književnosti sumnjiv pa se zato talentirane i produktivne autorice ljubavnih romana smještaju u žanrovsku literaturu. I čini mi se da im je tu sasvim dobro jer su slobodne pisati kako žele i zabavljati i sebe i publiku, neopterećene obavezom da moraju zadovoljiti književna društva i književne kritičare.

Vlada li hrvatskom književnom scenom elitizam?

Trebali biste to pitanje postaviti nekome na hrvatskoj književnoj sceni. Ja se bavim priručnicima i žanrovima, nemam ni književne kompetencije niti ambicije.

Zašto hrvatski izdavači teže odabiru izdavati knjige hrvatskih autora?

To pitanje također treba postaviti nekom drugom, ali mogu pretpostaviti koji je razlog. Svjetska književnost je golemi ocean pun velikih riba, a roman prvijenac domaćeg autora je mala riba koju treba hraniti da naraste.

Prvi roman može biti nekima dobar, nekima loš, pa će se javiti kritičar koji će naći zamjerke romanu, pa autora treba plasirati u medije, skupiti publiku oko njega, napraviti mu promociju, njegovu knjigu učiniti prepoznatljivom u knjižarama, voditi ga po knjižnicama i kad prođe godinu dana, ako se prodala prava naklada, onda tek treba nastaviti dalje ga razvijati…

Sve to traje i košta. A veliku ribu iz oceana samo bućnemo u naše malo more i njezini su izlozi svih knjižara.

Tags:

  • Show Comments (0)

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Ads